Obuo sam svoje čizme, umotao lice i vrat
šalom, zakopčao kaput, stavio kapu i krenuo put severa, ka braći sazdanoj od
zime i vrele slovenske krvi. U poljanama hladnog severa po kojima su naši
daleki rođaci Poljaci i dobili ime, oni su našli svoj mir, zapalili prve vatre
i polako počeli da krote prirodu. Upravo tamo sam krenuo. Tamo gde su u
dolinama velikih reka – Visle, Odre i Varte, još pre 12 vekova počeli da se
gnezde i zidaju prve gradove.
Moj put me je vodio pravo u srce jednog od
njih. Taj put vodio je u Vroclav.
Na centralnom gradskom trgu rapsodija boja sa
fasada kuća iz 18. veka te odmah ošamuti i uvuče u bajku koja ti se odigrava
pred očima i ništa ti ne bude jasno u prvi mah. Onda kada se malo prilagodiš,
počneš da primećuješ stvari i detalje. Na nekim od ovih starih kuća se nalaze
statue zlatnih životinja, a to je zato što nekada davno kućama nisu dodeljivani
brojevi, već nazivi prema simbolima porodica koje su u njima živele. Kuća
zlatnog psa je ukleta, a u kući zlatnog pelikana jedna ljubazna bakica prodaje
bombone punjene vodkom. Čudan grad. Od kuće zlatnog dvoglavog orla do kuće
grifona. Statue patuljaka koji kradu sladoled iz obližnje poslastičarnice.
Pogled i misli ti onda okupira astronomski sat
koji se nalazi na najvećoj Gradskoj kući u Poljskoj koju su gradili 300 godina.
U njenim podrumima se nalazi jedna od najstarijih očuvanih pivnica u Evropi,
stara skoro 800 godina, a po koje sveže i nepasterizovano pivo su ovde voleli
da popiju Šopen i Gete.
Kaldrma je pod nogama. Ulice dalje vode do zgrade
Univerziteta Vroclava sa kojeg potiče čak 9 nobelovaca, ali taj podatak deluje
apsolutno nebitan kada ispred ovog umetničkog čuda visoko na pijedestalu stoji
statua golog mačevaoca. Sve svoje osim mača je prokockao i tu je danas da
studente opominje da budu obazriviji s porocima. Barokna magija samo nastavlja
da draži čula. Iza rešetaka na zgradi bivšeg zatvora pokunjen i sam sedi
okovani patuljak.
Prelazimo preko jednog od 303 mosta koji su se
nalazili u gradu pre Drugog svetskog rata i ulazimo u religijsko jezgro grada
smešteno na dva ostrva. Noć se već spušta na grad i zima počinje da opseda.
Opkoljeni smo ogromnim gotičkim katedralama. Pojavljuju se svetla u mraku. To
su gasni fenjeri koji se svakog popodneva ručno pale kao nekada u davnim
prošlim vremena. Baš na ostrvu Tumski počelo je naseljavanje i razvoj grada pre
12 vekova. Kao neboderi iznad rustičnih, a opet savršeno uređenih ulica izdižu
se preko 70 metara visoki tornjevi crkve Svetog Krsta i katedrale Sv. Jovana
Krstitelja. U ovoj katedrali se nalaze orgulje stare čitav vek i kada su
napravljene bile su najveće na svetu. Ovde su i koraci nekako odmereniji,
atmosfera je svečanija i strahopoštovanje nas je sve pomalo umirilo. Šetamo i
dalje i zima nas polako uspavljuje. Deluje kao da je granica između
bajkovitosti i realnosti sve neodređenija. Legenda kaže da je lav ispred ulaza
u katedralu odličan slušalac i da nakon što mu se ispovediš, rešenje problema
će ti se nekim čudnovatim putem ukazati prilikom prelaska mosta u povratku ka
gradu. Šta je istina, a šta samo urbana legenda? Više nisam ni sam siguran, kad
svuda po gradu viđam statue patuljaka. U svakoj ulici u koju zakoračimo čekaju
nas nove priče, nove zanimljive građevine i pejzaži i sve deluje tako
neverovatno.
Ono u šta sam jedino siguran je da je istorija
bila nemilosrdna prema ovom gradu, jer u Evropi malo koja sila nije vladala
Vroclavom, a opet s druge strane, deluje mi kao da im je svima oprošteno i kao
da je od svih njih ovde ostalo samo ono najbolje. Sloveni su ovde posadili
svoje bogatstvo duha i religioznost, nakon toga Habzburzi su u njihov svet
uneli plansko uređenje i visoku umetnost, a Prusi su sa na sve to dodali
disciplinu i ratobornost. Dobili smo grad koji drži do svoje autentičnosti i
koju nakon toga nijedna od totalitarnih režimskih čizama nije uspela da pokori,
iako su poneke uspele da ga pregaze i osvoje.
To je bajka o Vroclavu.
I to je istina o Vroclavu.
By Nemanja Lukić Frka
Нема коментара:
Постави коментар